"OGNJENA MARIJA LIVANJSKA“ U ČIKAGU, MILVOKIJU I ORLANDU

Narod koji zaboravi svoju prošlost, neće imati ni svoju budućnost. Plansko uništenje srpskog naroda na području Livanjskog polja počinjeno u II svetskom ratu, nastavljeno je izmedju dva rata ekonomskim metodama, a dovršeno je ratnim sukobima 90-ih godina. Zato Udruženje “Ognjena Marija Livanjska“ u tri američka grada, organizuje sećanje na stradanje Srba izložbom “Srbi Livanjskog polja, tragovi kroz vekove” i promocijom knjige Bude Simonovića “Ognjena Marija Livanjska”. U proleće i leto 1941. počinjen je nezapamćen zločin, kada je u dvadesetak jama dubokih oko 45 metara bačeno oko 1.600 žive srpske dece i žena livanjskih sela. Nekim čudom nekoliko njih je preživelo nakon više od 40 dana bez hrane i vode. Nekoliko familija je potpuno istrebljeno, u nekim selima od tog dana nema nijedne srpske porodice. Zarad bratstva i jedinstva, žrtva je živela pored svojih dželata osudjena na tišinu. Postali smo žrtva sopstvenog ćutanja.

Vadjenje posmrtnih ostataka je počelo tek u proleće 1991, a livanjski stradalnici kanonizovani su 2022. godine. Knjiga, koju će promovisati i autor lično, slikovitim opisima vodi kroz žive dogadjaje tokom tih sudbonosnih dana, prenoseći doživljaje žrtava govoreć i narodnim jezikom ovog kraja, pa čitalac ima osećaj da je neposredni svedok dogadjaja. Knjiga “Ognjena Marija Livanjska”, u kojoj se navode sva imena žrtava i mesta njihovog stradanja, od 1991. godine doživela je sedam izdanja i prevod na engleski jezik.

Čast nam je da razgovaramo sa Budom Simonovićem, autorom knjige, novinarom i publicistom, kome dugujemo neizmernu zahvalnost na knjizi, u ime istine i pravde za sve žrtve i za nas, njihove potomke.

S obzirom na to da ste poreklom iz Crne Gore, kako to da vas je zainteresovala tragedija livanjskih Srba i to u najnezgodnije vreme, uoči gradjanskog rata u Jugoslaviji?

“U proljeće 1990. godine, moj kolega, poznati crnogorski i jugoslovenski novinar i urednik, Nikola Ivanović (još je živ i stvaralački aktivan, živi u Kaliforniji), čija je supruga Zora rodom iz Bosanskog Grahova, ispričao mi je kako je, putujući u tazbinu preko Livna, u selu Čelebić vidio neobični spomenik žrtvama ustaških zločina na kojem su upisana jedino imena domaćina, a pored njih samo broj pobijenih članova porodice. Uz to, neko mu je kazao da u tom selu živi žena koja je provela više od mjesec dana medju leševima na dnu neke jame na Dinari. Nedugo potom, ja sam iz ’Politike Ekspres’ prešao u ’Ilustrovanu Politiku’ za dopisnika iz Crne Gore i odlučio da krenem tragom te priče, nikome, čak ni glavnom uredniku, ne kazujući kud sam krenuo. Kako nikad prije toga nijesam bio u Livnu, jedina veza mi je bio novinar Sveto Ljuboja, dopisnik sarajevskog ’Oslobodjenja’, a znali smo se samo po tekstovima iz novina. Kad sam tom divnom, plemenitom čovjeku – bio je stariji desetak godina od mene i veoma dobro pamtio sve ratne strahote koje je slučajno preživio – kazao šta me dovelo u Livno, on se brecnuo i uplašeno počeo da gleda okolo da li je možda još neko čuo šta sam rekao. Tog trena sam shvatio u kakav sam osinjak dirnuo, da je to tabu tema, ali nijesam odustao. Ljuboja i tadašnji paroh livanjski, proto Mirko Jamedžija, potvrdili su da je priča tačna i ja sam se sjutradan po zori našao u Čelebiću pred kućom njihovog prijatelja Duška Šunjke. Zahvaljujući tom čovjeku – eno ga još je živ i zdrav, živi sa porodicom na periferiji Beograda – našao sam taj čudni spomenik. Našao sam i Stanu Crnogorac i čuo njeno potresno kazivanje kako su je ustaše na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941. godine, kao mladu nevjestu u osmom mjesecu trudnoće, sa još 217 žena i djece iz Gornjih i Donjih Rujana, živu bacili u jamu Ravni dolac na Dinari, duboku gotovo 50 metara, kako je nekoliko dana kasnije u jami, u gomili leševa, pobacila mrtvo dijete, a ipak preživjela i sa još 12 žena i djevojčica i jednim dječakom poslije mjesec i po dana izvadjena iz jame, te da osim nje ima još desetoro živih…

Bila je to prva stranica “Ognjene Marije Livanjske“, knjige o ustaškim zvjerstvima u Livnu i selima rubom Livanjskog polja, čije će prvo izdanje biti promovisano 15 mjeseci kasnije, 11. avgusta 1991, na dan kad su kosti žrtava pohranjene u spomen-kosturnici pored srpske crkve u Livnu…”

Jedan ste od svedoka potresnog vadjenja posmrtnih ostataka ljudi, koji su bacani u jame. Kakve utiske nosite sa tog tragičnog dogadjaja?

“Vadjenje posmrtnih ostataka je počelo u proljeće 1991. godine, kad moja knjiga još nije bila gotova. Najpotresnije utiske, kojih se svakako neću osloboditi dok sam živ, nosim upravo iz već pomenute jame Ravni dolac na Dinari u koju sam se medju prvima spustio i pored ostalog napravio i filmski zapis iz tog devetog kruga pakla. To gubilište će biti stožer moje knjige, ne samo stoga što sam našao najviše živih svjedoka i uvidio da govore istinu do najsitnijih detalja (što će mi nepobitno potvrditi i Vinko Tomaš, Hrvat, ’ustaški oružnik’, koji je organizovao vadjenje žrtava iz jame), već i stoga što sam nedvosmisleno utvrdio da su baš ta jama i potresna svjedočenja preživjelih Srba iz livanjskog kraja, motivisali Ivana Gorana Kovačića da sroči poemu ’Jama’…“

Koliko je bilo žrtava i koliko jama ste obradili u knjizi?

“Po podacima prikupljenim do 2008. godine, kada sam objavio novo, znatno dopunjeno i prošireno izdanje ove knjige, u oko 20 jama i nekoliko drugih gubilišta, od kojih su po broju žrtava i satanskoj bestijalnosti koju su ustaše ispoljile, najpoznatija Prolog kod Livna i šuma Koprivnica na Kupreškim vratima, stradalo je 1.587 Srba. Od toga su više od polovine bila djeca, a ovi zločini se izdvajaju u odnosu na one u istočnoj Hercegovini, po tome što su žrtve žive bacane u jame i ostavljane da skapavaju ili ih naknadno dotucali kamenjem i bombama…“

Što više vreme prolazi, knjiga je značajnija i dragocenija, pa se potražnja za njom ne smanjuje. Da li ste u novijim izdanjima dodavali neke nove detalje?

“U odnosu na prvo izdanje iz 1991. godine, ja sam 16 godina kasnije, napravio novo, vjerovatno i konačno izdanje ove knjige, koje je znatno dopunjeno u odnosu na prvo izdanje. Nije u pitanju samo broj žrtava, nego i mnogi novi detalji, a posebno poglavlje sam posvetio i onome što se u Livnu i okolini dogadjalo u vrijeme ratnih sukoba od 1991. do 1995. godine.“

Kakve su bile reakcije na knjigu sa obe strane, žrtava i počinilaca i njihovih potomaka?

“Srbi mi u početku nijesu vjerovali da mogu i smijem da napišem istinu o njihovom stradanju i dugo su se držali prilično rezervisano i gotovo me izbjegavali. Ali kad sam ja u ’Ilustrovanoj Politici’ počeo da objavljujem pojedina potresna svjedočenja, shvatili su da se ne šalim, da smijem, mogu i hoću. Začudo, sa hrvatske strane, iako su jasno znali i vidjeli i ko sam i zašto svakih dvadesetak, mjesec dana dolazim u Livno, nije bilo nikakvih otvorenih reakcija i smetnji. Tek 2007. godine sam saznao jedan detalj od profesora, pisca Nika Mihaljevića, jednog od onih časnih livanjskih Hrvata: njemu su te 1991. godine iz vrha tadašnje vlasti u Livnu donijeli ’vruće’ izdanje tek objavljene knjige ’Ognjena Marija Livanjska’ sa zadatkom da napiše ’utuk’ na knjigu. Potvrdio mi je da nije ni slova prekrstio već im je, kad je pročitao knjigu, savjetovao da je pametnije da ćute, jer je u knjizi pošteno objavljena gorka i žalosna istina!“

Vaša knjiga je specifična i po tome što sadrži tačan broj žrtava, njihova imena i mesta stradanja. Kako ste dolazili do tih podataka?

“Uvijek ističem, pa ću i ovdje, da je, nažalost sada već pokojni, Mićo Radeta, najzaslužniji čovjek za kompletiranje tog strašnog spiska, neoborivog dokaza o paklenom, suludom naumu Ante Pavelića da iz njegove krvave države istrijebi i potonje srpsko uvo. Preopširna je priča o Miću Radeti i kako se, na koje sve načine snalazio da otme od zaborava imena žrtava i ispiše tu neporecivu optužbu i dokaz o ustaškim zvjerstvima u Livnu i okolini (priča o pokoljima u šumi Koprivnica je, primjera radi, motivisala i legendarnog Lordana Zafranovića za ona čuvena četiri minuta u antologijskom filmu ’Okupacija u 26 slika’ zbog kojih nije dobio Oskara, jer nije pristao da ukloni iz svog djela te grozomorne, istinite scene ustaških orgija). A koliko je to bio mukotrpan i važan posao, najbolje govori podatak da je kompletirao čak i spisak 256 žrtava iz sela Golinjeva gdje nije ostalo srpskog oka za svjedoka, i gdje je, pored ostalih, ubijeno 24 novorodjenčadi koja još nijesu bila krštena!“

Imali ste više promocija knjige širom Srbije i u inostranstvu. Kakva su vaša iskustva u tim susretima i šta očekujete od promocije u Americi?

“Teško je zaista opisati emocije koje svaki put doživim na tim susretima, sada uglavnom sa potomcima žrtava, ali one ne jenjavaju i gotovo mi se čini da su i veće kako vrijeme odmiče. Nije lako gledati kako, dok govorim o tome šta se zbivalo i kako su stradali njihovi preci u rodnom kraju, zrelim ljudima lope suze i čuju se čak i ženski jecaji. Nikad, recimo, neću zaboraviti jedan susret sa našim ljudima, ispostaviće se pretežno Srbima iz livanjskog i glamočkog kraja, koji sam 1998. godine imao u jednom mjestu kod Štutgarta, kad je u jednom trenutku gotovo cijela, krcata sala plakala! Nešto slično očekujem i u Čikagu, Milvokiju i drugdje gdje žive naši ljudi, koji vjerovatno i ne znaju mnogo o stradanju njihovih predaka.“

Svojevremeno ste progovorili o zabranjenoj temi stradanju Srba oko Livna, nedavno nakon više od 50 godina članstva napustili ste Udruženje novinara CG. Svojim primerom pokazujete da novinar treba da govori o istini, čak i kad to politički nije poželjno. Koja je za vas cena istine?

“Kad sam daleke 1973. odlučio da, nakon četiri godine rada kao profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji ’Slobodan Princip – Seljo’ u Sokocu na Romaniji, ostavim dnevnik i latim se pera, moj jedva pismeni djed me posavjetovao: ’Piši, sinko, i drži se istine!’ Rekao mi je, u stvari, jednu svetu narodnu mudrost: ’I u gori istinu zbori!’ Dosad sam se, evo već više od pola vijeka, držao tog svetog pravila, objavio na desetine hiljada svakovrsnih tekstova, oko 150 feljtona, ovih dana mi je iz štampe izašla i 24. knjiga, i nikad nijesam smetnuo s uma taj djedov savjet. I nikad se nijesam pokajao, uprkos tome što sam više od 60 puta sjedao na optuženičku klupu zbog tekstova i knjiga, što sam uz mog kolegu Dušana Jolića, svojevremeno bio jedini jugoslovenski novinar kojemu je vlast oduzela akreditive. Istina je na kraju ipak pobjedjivala. I nedavna odluka da dignem glas i distanciram se od sadašnjeg Udruženja novinara Crne Gore, jer ga čine samo dva samovoljna čovjeka, koji su sve privatizovali i upropastili, bila je moj protest protiv laži i prevara, a naravno, ako dodju kakvi novi, mladi, razumni ljudi koji poštuju novinarski kodeks i svetinju istine, ja ću opet biti s njima do posljednjeg daha.“

Marjana Maljković