NISAM ZALUD TROŠIO PERO

INTERVJU DUŠAN KOVAČEVIĆ

 

Akademik i pisac o knjizi, o njegovom dosadašnjem stvaralaštvu, u izdanju Biblioteke grada Beograda: Da me je neko pitao s kim bih voleo da budem u društvu, izdvojio bih Lazu Lazarevića, Miloša Crnjanskog i A. P. Čehova

 

NISAM ZALUD TROŠIO PERO

 

KAD ste mlad pisac, nagrade izuzetno znače, presudno su važne za to da nastavite da se bavite tim poslom. Ima toliko prepreka i toliko razloga da odustanete od pisanja, i svaka nagrada i priznanje podsticaj su da, uprkos svemu, ostanete u profesiji. Priznanja koja sada dobijam, to je nešto što je dokaz da sam se bavio poslom koji je ostavio trag, i da nisam zalud trošio pero – kaže, akademik i pisac Dušan Kovačević, povodom dva važna dogadjaja na kraju 2018. godine.

Jednom od ključnih stvaralaca u srpskoj kulturi krajem decembra je svečano uručena nagrada Udruženja filmskih umetnika Srbije za životno delo, a takodje u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda je predstavljena knjiga “Humor je svetlost: o književnom stvaralaštvu Dušana Kovačevića”, zbornik radova posvećen njegovom delu, povodom Kovačevićevog 70. rodjendana. Knjiga je objavljena u ediciji “Vrhovi”, a Biblioteka grada Beograda predstavila je još dva svoja izdanja – “Laza K. Lazarević: dovršene pripovetke” (suizdavač je Visoka škola strukovnih studija u Šapcu), i zbornik radova posvećen Milošu Crnjanskom povodom 125 godina od rodjenja pisca, “Miloš Crnjanski, izbliza”.NISAM ZALUD TROŠIO PERO

- Ako govorimo o sve tri knjige, da me je neko pitao s kim bih voleo da budem u društvu, sigurno bih izmedju desetak pisaca koje sam voleo i koje sam čitao dok sam učio da čitam, bio Laza Lazarević, kao moj sugradjanin. I u ovoj knjizi koja je objavljena povodom moje godišnjice, pomenuo sam Lazu Lazarevića kao čoveka kroz čiju sam ulicu prolazio u ranom detinjstvu, u čiju sam kuću uvek gledao s posebnom pažnjom, i čije sam pripovetke čitao kao nešto što sam lično doživeo. On nije bio pisac koji je pisao priče koje nisam znao, ja sam njegove likove i te sudbine poznavao lično, jer sam odrastao u tom kraju, samo su imena različita, ali situacije i priče su potpuno iste – rekao je Kovačević.

Za velikog Miloša Crnjanskog, kako je istakao, vezuje ga nagrada koja nosi njegovo ime, a koju je dobio 1983.

- U delu knjige gde su objavljene fotografije, nalazi se i jedna meni posebno draga, ispod koje je napisano – dodela Nagrade “Miloš Crnjanski“. Na fotografiji su četiri čoveka, trojice, nažalost, više nema – Borislava Mihajlovića Mihiza, Boška Petrovića i Milana Mike Oklopdžića. Ja sam pretekao, što bi rekao narod, i meni je ta nagrada bila jedna od bitnijih, i Miloša Crnjanskog pominjem u velikom intervjuu koji sam radio s gospodjom Tamarom Krstić i mojim prijateljem Mihajlom Mikom Pantićem, koji uredjuje ediciju “Vrhovi”.

Prema rečima Kovačevića, postoji veza izmedju onoga što je on pisao, i dvojice pisaca koji su njemu izuzetno važni i dragi u životu, a to su Laza Lazarević i Anton Pavlovič Čehov.

- Ne znam nijednog pisca koji je tako dobro, tačno, precizno, ostavio beleške o svom narodu, kao Čehov. To vezuje njega i Lazu Lazarevića, a postoji još nešto zanimljivo što ih spaja – dvojica lekara pisala su pripovetke i priče, i umrla su sa četrdeset godina. Neverovatna je koincidenicija izmedju ta dva čoveka, u intervjuu u knjizi pominjao sam Čehovljevu priču “Tuga” – rekao je Kovačević, ističući da se posebno zahvaljuje studentima koji su diplomirali esejima o njegovim proznim knjigama, dramama i romanima, kao i Biblioteci grada Beograda.

 

 

 

Radmila RADOSAVLJEVIĆ