
SVINJSKA KRIZA
Ne možete mi zameriti ako
počnem rečenicom “Luda
su ovo vremena...“! Ako
smo se pre neku godinu, tačnije
deceniju čudili čudom oko
Engleske i njenog “ludila“-kravljeg,
neku godinu kasnije kuburili
sa SARS-om, pa onda sa
ANTRAX-om koga smo mi ovde
uporno zvali od milja “Antrak“,
onda nas je jato iz Kine načisto
učudilo doletevši sa sve svojim
ptičijim gripom.
Ovu godinu ili proleće
2009. godine, krizne, recesivne
počinjemo influencom da prostite,
zvanom Svinjski Grip, mesto nastajanja
ni manje ni više Meksiko.
Ima nešto u tome što
svim tim belosvetskim boleštinama
imena obično (sastavljena od
dva pojma) počinju opisnim
pridevima, i zvuče ludo i sumanuto
za neverovati. Kultnu rubriku
“Verovali ili ne“ odavno smo
apsolvirali i na njoj odrastajući
mnogo šta dobrog naučili. I eto
sada Svinjski Grip!
Bojim se da pored
Meksikanaca koji zajedno sa
Kinezima, dakako i balkanskom
gastronomskom mućkalicom
ukusa i navika ovo ipak pogađa
upravo nas u Srbiji. U srce.
Pravo. Drito. U želudac i oposnela
nepca. Svinjski Grip međ
potomcima i priznatim “prvacima
istih u Europi“ šta smo mi sa
svinjama uradili? Svinje prodavali
i kupovali izvojevanu i dobijenu
bitku za slobodu od nesvinjojedskog
otomanskog zavojevača.
Europa i razvijeni ondašnji svet,
vazda gladni svinjarija kupovali
su najbolju svinjariju od majstora
za svinjarije.
Šalu na stranu, ozbiljno
postavljajući stvari, bar blizu
mesta gde jesu, krizni štabovi epidemiologa
i njihovo neprekidno
dežuranje govori nam da ipak
moramo biti oprezni. Sve i da
smo priznati ili nepriznati majstori
za svinjarije. U trci sa vremenom,
nepoznatim virusom i ko zna
zašto nazvanim Svinjskim Gripom
za neverovati je da su od svih
zemalja u regionu u Srbiji
pravovremeno reagovali. Dok
pišem kolumnu u Srbiji još uvek
nema registrovanog svinjskogripoznog
nesrećnika. A Vaskrs je
prošao, što znači da su jaganjci
utihnuli, a i prasad, što mu dođe
mala svinja.
Ako nismo deo sveta,
suštinski formalno i institucionalno
Darvinovski neupitno jesmo
karika u lancu ishrane. A u tom
lancu i sami znate, opstaju najjači.
Najslabiji otpadaju! Doduše, to
isto važi i za sve prisutnu
ekonomsku krizu, uz insistiranje i
važnu ogradu da nisam upotrebila
epitet Svinjska. A mogla bi!
Samo znam da znate, da sve što
možemo, hoćemo i na kraju
smemo, nužno nije uvek i dobro
za nas. U datom slučaju nije ni
lepo. Bar ne za onog koji vam se
obraća i piše.
A mogao bi me mandatar
krize optužiti i za govor
mržnje! Jer eto neki, baštine
blagodeti krize. Te je otuda vole,
o njoj dumaju, brinu se za nju i
tetoše je. Mi pak, brinemo zbog
nje-krize.
Kako god, treba slediti
uputstva stručnjaka. Sve i da smo
daleko, a jesmo, od epicentra
influence. A pošteno govoreći, za
meso nemamo para, mnogi.
Posebno za “prasećinu“, kako bi
to rekao Šojić, tv junak jedne
gledane serije ovde u zavičaju,
izgrađeni tipski heroj na našim
nesavršenostima i manama.
By the way, holesterol
će sigurno opasti, jer će nacija
morati da povede red o jedenju.
Prejedanju posebno!
O nasedanju!? Šta da
kažem?
Onomad, pred kraj meseca
aprila, u vizitu nam je došao
propšni i “lipi“ poslednji premijer
“našeg malog mista“ Ante
Marković i drito nam kaza u glavu
: “ Sve pada u vodu, tolku je Ante,
(to ne veliku može i u ovu
baruštinu i kal dodajem ja) ukoliko
nemamo pametne ljude i pametnu
Vladu. Pre svega Vladu.“ I tu se
lipi Ante ne zaustavi pa dodade da
je nemamo ni mi, ni oni.
Da pojednostavim, pa
pitam, kad smo bili MI (mislim
mi i oni i oni oni)? Davno prošlo
vreme vratiti se neće. Ono što
nam se vazda vraća jesu aprilska
sećanja na genocid u Jasenovcu ili
srpskom Aušvicu kako ga zovu.
Eno i sad broje, pa jedni kažu da
je tu sedamsto hiljada duša pobijeno,
a ovi njini novi kažu ima
osamdeset hiljada. Ma kako (a
uopšte nije tako) malo nije ni
ovako ni onako, i ne sme se zaboraviti
jer se zaboravljeno ponavlja,
a ponovilo se i bojim se da
hoće. Evo nije daleko ni 11. juli
(prvog maja su inače proslavljali
“Bljesak“) kada će se ponovo
govoriti o genocidu u Srebrenici.
I opet igrati brojkama, a pre
svega Istinom.
U Nišu se kao i u nekim
drugim gradovima spremaju SOS
Marketi! Samo još da im je i
pasta (testo) ukusna pa da sve
glatko progutamo.
U Novom pazaru radnici
od štrajka gladju prešli na sečenje
prstiju. Vodja štrajka Zoran
Bulatović, kao nekad srpske
majke sakateći decu ne bi li ih
spasile od janjičara, odseko sebi
mali prst na desnoj ruci. Nije
mogao da pošalje svojoj drugarici
sa posla, bez posle 100 dinara
da prehrani decu. Ne trebaju uvek
i nužno okupatori da bi smo se
međusobno unakažavali misleći
da se spašavamo. Radnici prete
da će svakog dana odsecati po
jedan prst! Šta će biti onog
jedanaestog dana kad im ponestne
(ne daj Bože) prstiju? Em nemaju
posao, em ostali bez ruku i
prstiju kojim su se kako, tako
prehranjivali. A to sve u susret 1.
maju.
Doduše u Srbiji radnika
više nema, nestali su kao klasa,
kao društvena kategorija, stanje
duha. A i prasetine, (o svinjama
ne govorim) verovatno biti neće.
Što zbog para, što zbog
Gripa! A tek lude krave, sa
njima je sve i počelo sećate se
ako ćemo pravo. Samo da i mi
ne poludimo. Nego, ko koga i
šta ima pa na prvi proplanak, i
za 1. maj i uvek. Da se obrne
koja reč, promeni iskustvo, da se
omiriše vazduh. A kakvi smo ni
prasetine neće oskudevati, jer
ako su svetske svinje konačno
poludele, ove naše podosta udaljene
od sveta kao i mi još uvek
se drže. Neće nas sustići brzo ni
Kriza ni Grip. I eto neke vajde,
možda.
I kao što rekoh, na proplanku,
zombiji koji su nekad
bili radnička klasa da pokažu da
su tu, da ih ima, ma i bez koga
prsta. Samo da ne odseku sebi i
dostojanstvo. I da prekinu muk,
dugi muk koji vlada Srbijom od
svega što nas je snašlo, i da se
ne poklanjaju ko što rade u
metanoji kad im se otvore vrata
SOS prodavnica. Jer odavno
smo mi u sosu! Umak nam je
izazvao samo gorušicu. A muk
uvek sluti na oluju, makar da
otera gripozne viruse. Sve i da
su, ili pre svega kad su svinje u
pitanju.

|